OKRUGLI STO:
KAKO NAUČNO ISTRAŽUJEMO I SUDIMO O ISTORIJI JUGOSLAVIJE I SRBIJE DANAS?
 

Na “Fakultetu za pravne i poslovne studije, dr Lazar Vrkatić”, 15. decembra 2011. godine održan je okrugli sto na temu: KAKO NAUČNO ISTRAŽUJEMO I SUDIMO O ISTORIJI JUGOSLAVIJE I SRBIJE DANAS. Povod za to bila je nedavno objavljena knjiga dr Ranka Končara i Dimitrija Boarova: “Stevan Doronjski - odbrana autonomije Vojvodine“ koja je, kako zbog samih autora, tako i zbog samog sadržaja skrenula pažnju javnosti i izazvala različite komentare.
 

        Knjiga autentično raspravlja o istorijskim procesima i zbivanjima od kraja Drugog svetskog rata - do početka osamdesetih godina prošloga veka, koja su se dešavala ne samo u Vojvodini i Srbiji, nego i na širem prostoru nekadašnje Jugoslavije. Pisana je na osnovu lične građe (ostavštine) Stevana Doronjskog - jednog od aktivnih učesnika tih događanja, tako da kada se čita, ima se osećaj kao da je njen autor sam Stevan Doronjski, a ne Končar i Boarov. Umeće stvarnih autora da nam prenesu atmosferu, kao i njihov stil pisanja, omogućuju čitaocu da i on postane svojevrsni akter toga vremena.

        A upravo ta epoha nailazi danas na brojna kontroverzna, paušalna, aproksimativna i hipotetička tumačenja, koja imaju nameru da „objasne“ i „opravdaju“ sadašnje stanje u društvu i državi. Izmene i revizije prošlosti rekli bismo kao da su dobile na intezitetu u poslednjih nekoliko godina.

        Očigledno, da za određene ideološke i političke interese istorija ne predstavlja nauku, nego „samoposlugu“ iz koje će svako nešto uzeti prema svom nahođenju i prilagođavati to sopstvenim potrebama. Za ovakvo stanje nauke o prošlosti nije kriva samo istoriografija, nego i ostale društveno-humanističke nauke, koje neinventivno smatraju da još nije vreme da se o događajima iz druge polovine XX veka govori kritički - na bazi dokumenata i činjenica.

        Za nas se često može čuti da pripadamo grupi naroda koja „pati od viška istorije“. Možda bi neko zbog toga pomislio da nam je prošlost prebogata. Ali ne radi se otome, nego o našoj spremnosti da činjenice o sopstvenoj istoriji menjamo po nekoliko puta – u zavisnosti od potreba. S tim u vezi se i ne moramo čuditi kada nam neko kaže „da ne treba da brinemo budućnost – jer nam je izvesna, nego prošlosti - koja nam je još uvek neizvesna“.

        Knjiga, koja je bila samo povod sazivanja ovog okruglog stola, upravo pokušava da rasvetli ovu našu ne tako davnu prošlost, doduše na bazi samo jednog izvora. Otuda bi je možda pojedini svrstali u memoarsku literaturu, ali to ona odista nije.
 

        Kako se u naslovu kaže radi se o „odbrani autonomije Vojvodine“, koja je izraz ne samo njenog istorijskog parikularizma, nego i etničkih i nadasve ekonomskih razloga za njeno postojanje. Samo da podsetimo prisutne, seme autonomije posejano je još daleke 1690. u pozivnom pismu Literae invitatorie Leopolda I. Trebalo je da prođe 150 godina da to seme počne da klija, kada je nakon revolucionarne 1848. ustavno konstituisana zasebna krunska oblast VOJVODSTVO SRBIJA I TAMIŠKI BANAT. Poput semena, tako je i mladica autonomije počela da cveta i da daje prve plodove tek posle više od jednog veka – upravo u vremenu o kojem mi danas govorimo.

        Ono što danas nazivamo Vojvodinom, ušlo je u sastav NR Srbije 10. avgusta 1945. godine, na osnovu odluka III zasedanja AVNOJ-a kao AUTONOMNA POKRAJINA. O atmosferi koja je vladala uoči tog zasedanja najbolje svedoče reči Edvarda Kardelja, upućene Stevanu Doronjskom i Jovanu Veselinovu koje su glasile: „Morate se uklopiti u Srbiju!“.

        Ni pitanje vojvođanskih administrativnih granica nije bilo drugačije rešeno. Odlukom Komisiji za razgraničenje (gde je od pet članova samo jedan bio iz Vojvodine), dotadašnji sastavni delovi Vojvodine - prostor Baranje i Zapadnog Srema pripojeni su NR Hrvatskoj, dok je grad Zemun sa okolinom ušao u sastav NR Srbije. A kada je Stevan Doronjski uputio pitanje tom jedinom vojvođanskom članu te komisije Jovanu Veselinovu – „kako je sve ovo bilo moguće?“, dobio je odgovor da „nisu važne granice unutar Jugoslavije, nego da je važna revolucija“.

        „Kvasac atonomije“ - kako autori nazivaju Prvi Statut AP Vojvodine, umešen je 24. maja 1948. godine, ali je „testo“ već splaslo 8 meseci kasnije, kada je na osnovu odluka II Plenuma CK KPJ usvojen program mera poznat pod nazivom „kolektivizacija sela“. Odluka o kolektivizaciji bila je inicirana nakon Staljinovog pisma upućenog Titu u kom kritikuje KPJ i njenu politiku na selu koja je omogućila „porast kapitalističkih elemenata“.

        Kolektivizacija je bila prinudna, praćena nasiljem i sejanjem straha. A u strahu su živeli svi – ne samo seljaci, nego i oni koji su tu kolektivizaciju i sprovodili – „da ne bi bili osumnjičeni za oportunizam“. Trebalo je i jednima i drugima da se oslobode straha, a kada su ga se oslobodili „žito je poteklo“ (kako je to napisao u svojiim beleškama Stevan Doronjski – „partijske organizacije pretvorile su se u otimače i otkupljivače“).
 

        Na osnovu iznetih činjenica u knjizi, mora se priznati da su se tadašnji vojvođanski čelnici nalazili u dosta delikatnoj situaciji, odnosno u raskolu - kako udovoljiti direktivama iz partijskog rukovodstva, a istovremeno ublažavati privredno poniranje Vojvodine.

        A kako je vreme diktiralo, izgleda da je pretilo potpuno potonuće Vojvodine. Naime, nakon konfiskacije, nacionalizacije, kolektivizacije i otkupa usledila je odluka i o dislociranju vojvođanskih industrijskih postrojenja. Tako su na osnovu te odluke trebali da se izmeste „Jugoalat“ u Trebinje, „Novkabel“ u Svetozarevo (Jagodinu), pa čak i čisto prehrabrena postrojenja poput šećerana, uljara i kudeljara na određene destinacije u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Paradoksalno zvuči je da je ovaj „stampedo“ zaustavio Edvard Kardelj, dok su ga ljudi iz Srbije (poput Petra Stambolića) smatrali „društveno korisnim“, kritikujući vojvođansko partijsko rukovodstvo za „lokalizam“, jer „ne sagledavaju jogoslovenske interese“.
 

        Kakav su strah o tim temama imali čelnici Vojvodine najbolje govori jedan detalj sa savetovanja CK KPJ od 2. novembra 1955, kada uzimajući reč Stevan Doronjski kaže: „Rekao bih nešto i sa aspekta zaostajanja, (...) odnosno daljeg razvitka Vojvodine“.

        Bilo je to vreme doista „opasnog življenja“, gde se pazilo gde će se i pred kim šta reći... kako bi to rekao Brana Miljković – „da ga ne bi ubila prejaka reč“.

        Čitajući knjigu stiče se utisak da se najveća sloboda govora imala upravo u prisustvu samog Josipa Broza Tita, jer su Titove stavove morali podržavati svi. Kako je vojvođansko političko rukovodstvo uspelo da se približi Brozu (naročito prilikom njegovih poseta Karađorđevu), tako ih je svaka njihova dalja elaboracija o prilikama u Vojvodini ohrabrivala da još više brane i zastupaju vojvođanske ekonomske interese.

        Postepeno i razlažno sumirajući stanje u privredi, vojvođansko partijsko rukovodsvo uspelo je da prilikom Titove posete 1959. godine obezbedi prvi put finansijsku pomoć federacije za saniranje stanja u njenoj ekonomiji. Tako su, od te godine, u Vojvodini krenula pozitivna kretanja u razvoju privrede, doduše još uvek sa negativnim predznakom. A o tom predznaku najbolje svedoči STUDIJA EKONOMSKOG INSTITUTA SRBIJE o privrednoj situaciji u Vojvodini – objavljena naredne, 1960. godine, o kojoj nas autori knjige iscrpno obaveštavaju.
 

        Posebnu pažnju u knjizi privlači čuveni BRIONSKI PLENUM, iza koga se nižu događaji koji će imati dalekosežne posledice. Bio je to, slobodno možemo reći, jugoslovenski „Votergejt“, jer su se prisluškivali svi – bez obzira na nacionalnu pripadnost. Prema mišljenju čelnika UDB-e „prisluškivanje je bilo opravdano“, jer je trebalo „ljude držati pod kontrolom“, a ukoliko se „otmu“ toj kontroli, neophodno je bilo imati spremne intrige za njihovu kompromitaciju.

        Nakon Brionskog plenuma dolaze na red:

        Šta znači biti iskusan političar u tim vremenima, govori nam i činjenica da se o svim ovim događajima Stevan Doronjski nikada nije izjašnjavao niti deklarisao, nego je – kako to autori navode: „čvrsto stajao na Titovom kursu“, pokazujuću takvu dozu pragmatizma - da je bio spreman i da se svrsta sa onim ljudima sa kojima se do tada nikada politički nije slagao.

        U takvim okolnostima usvojeni su tokom februara 1974. najviši zakonodavni akti – Ustavi savezne države, socijalističkih republika i autonomnih pokrajina. O ovim i drugim temama i njihovim implikacijama, pored autora knjige, govorili su: dr Latinka Perović, dr Olga Manojlović-Pintar, dr Aleksandar Kasaš, dr Slobodan Bjelica, dr Tamaš Korhec, dr Dušan Marinković i dr Duško Radosavljević.


Prof. dr Boris Kršev

  Foto-galerija sa okruglog stola